razgovor s gostom

                                           Interwiew s Joy Chrouch

                                             Misija na Madagaskaru

                                          Kako je došlo do te misije?

Nas petero smo 2006. posjetili Madagaskar. Crkva iz Antariva pozvala nas je da imamo Biblijsku školu.  Rekli su nam da se pripremimo na dolazak 100 djece. Međutim, prvi dan ih je došlo 200, a drugih dana taj se broj povećavao sve do njih 400. Djeca su bila gladna,  neuredna i s mnogim zdravstvenim problemima. 2007. smo primili poziv jednog misionara, koji nas je potaknuo da organiziramo medicinsku misiju na Madagaskaru. Odazvali smo se tom pozivu. U našem su se timu nalazili medicinski tehničar i medicinska sestra, ljekarnik te dvoje tinejdžera (djeca od medicinara), skupa sa studentima  Kršćanskog Sveučilišta u Abilene-u, koji su zapravo s Madagaskara. S nama je išao kontejner od 13 metara pun namirnica. Ponijeli smo lijekove za lokalnu bolnicu, naočale, namještaj, odjeću, posteljinu, kućne namirnice i sl... Svi koji su došli u  kliniku dobili su ručnik, sapun i stvari za osobnu higijenu. Tamo smo im pregledali vid, provjeravali temperaturu, tlak, krv i pomagali oko raznovrsnih zdravstvenih tegoba.

                                                      Koji su ciljevi misije?

Cilj je misije bio da ih privedemo crkvi. Tamo bi se netko pobrinuo za njih, i duhovno a i tjelesno. Mi smo željeli iskazati brigu prema onima koji su već dio postojeće zajednice na Madagaskaru, ali i onima koji su voljni primiti pomoć. To su uglavnom djeca iz okolnih sela. Zanimljivo je kako se tamo riječ brzo širi pa mnogo ljudi dolazi na događanja. Tamo nije potrebno oglašavati, već se glas širi

                                          Kakva je situcija na Madagaskaru?

Prije nego su Francuzi kolonizirali Madagaskar, tamo su bili Britanci. Oni su preveli Bibliju na madagaskarski jezik. Do 1960 Francuzi su 100 godina imali vlast na Madagaskaru. Nakon Francuza na vlast dolazi socijalistička vlada, iznimno korupcijska.
Na izborima 2001 pobjeđuje Mrak Ravalomanana, uspješni poslovni čovjek i kršćanin. Zbog socijalista je morao provesti neko vrijeme u egzilu. Mrak je primio podršku od Amerike i Evrope. Svjetska je Banka uložila mnogo novaca u Madagaskar. Mnogi studenti, koji studiraju na Teksaškom kršćanskom sveučilištu u Abilenu stipendirani su od strane Svjetske Banke. Mrak Ravalomanana je mnoge od tih studenata poslao na kršćansko sveučilište, jer želi da Madagaskar bude kršćanska država. U Madagaskaru se nalaze mnoge bogate obitelji, koje kontroliraju tržište. Tamo se nalaze Indijci i Palestinci.Predsjednik Ravalomanana i njegova obitelj kontroliraju tržište mliječnih proizvoda. Jedini ljudi koji na Madagaskaru plaćaju porez su bogataši, dok ljudi s malim poslovima spadaju u skupinu neformalnog poslovanja, koje je oslobođeno poreza (poput uličnih štandova). Ljudi žive bez higijenskih uvjeta, vode. Gradovi se opskrbljuju vodom iz cisterna (ljudi čekaju u redovima da dobiju vodu). Samo 30% ljudi u gradovima ima vodu. Prosječna plaća je 5,50 kn na dan.
Vlada krajnje siromaštvo. Glavna im je hrana riža. Meso i mlijeko su izvan njihova platežnih sposobnosti Zbog nemogućnosti kupovanja mlijeka mala djeca imaju puno zdravstvenih problema. Predsjednik Ravalomanana je dopustio mnogim kršćanima da investiraju u Madagaskar. Jednoj kršćanskoj radio službi (Word Christian Broadcasting)  je poklonio zemljište na kojem se trenutačno gradi radio- centar. Kristove Crkve izgradile su sirotište na Madagaskaru. Sve je počelo radom s djecom sa ulice. Poslije se našla zgrada u centru, u kojoj se radilo s njima. Kasnije je Doyle Kee iz Švicarske potakla mnoge, da se kupi zemlja i sagradi sirotište. Tamo sada živi 44 djece. S njima su tamo 2 misionarske obitelji, a neke žene iz sela dolaze pomagati oko pranja i kuhanja. Sva djeca se školuju. Neka od te djece su napuštena ili su im roditelji umrli. Neka djeca su tamo, jer ih roditelji ne mogu sami hraniti. U domu se nalazi jedna djevojčica kojoj je samo djed živ, ali on živi daleko. Djed ponekad uspije skupiti novca, pa onda dođe k njoj u posjet. Misionari koji tamo žive trude se podići djecu da postanu kršćani.

                                               Kako ste se pripremali za rad s djecom?

Kao grupa smo svako jutro molili, pjevali i čitali Božju riječ. Tako smo se pripremali za dan. Mnoga braća i sestre tamo su znali zašto smo došli pa su molili za nas. Ljudi su bili jako zahvalni zbog pomoći. Ljudi tamo nisu agresivni. Objašnjavali smo im, da smo mi kršćani i da im želimo pomoći.

                                                              Posebno iskustvo

Najviše sam doživjela posebnih iskustava s djecom. Tamo su brat i sestra bez obitelji, zovu se Prince i Elisar i imaju 13 i 15 godina. Žive u sirotištu već 10 godina. Ono im je jedini dom. Često bi došli k meni na razgovor. Željeli su mi pomagati oko slaganja poklona. Već se poznajemo od moje prethodne posjete. Često sam dobivala pisma od njih. Prince je umjetnički nastrojen i vrlo pametan. Došli bi k meni, sjedili mi u krilu i zapjevali.
Smatram da je važno znati, koliko je velika uloga roditelja u životu djeteta. Ova djeca to nemaju.
Kada sam odlazila, pitali su me kada ću se opet vratiti. Kada sam odlazila oni su me ispratili. Iskustvo na Madagaskaru bilo je posebno iskustvo.

Interwiew vodio:
Ivan Karađa

Lektorirao:
Davor Milanovski