događanja

Služenje na ulici

Crkva u Marseille-u

     Jutro je počelo nervozno. Ne znam zašto, možda jer je vani bilo strašno sparno. Sunce je sijalo ali se i skrivalo iza čudnih oblaka koji su prijetili da će svaki čas istresti svoj vlažnjikavi teret. Napetost je visjela u zraku i mogla se nožem rezati ili se to meni samo činilo? Ivan je obećao doći po mene do deset sati ujutro i odvesti me u zračnu luku Pleso. Toga sam dana trebao krenuti za Marseille na kršćansku konferenciju za mlade koju je organizirala lokalna Kristova crkva. Oko deset sati Ivan mi javlja da će malo kasniti jer je zapeo u nemogućem prometu Sesveta.

     „Super! Baš mi je to trebalo“, pomislim sav zdvojan.

     „Evo mene za pet minuta kod tebe“, kaže Ivan prekinuvši vezu. Dvadeset minuta kasnije ja još čekam pred vanjskom ogradom potpuno spreman za let. Od Ivana niti I.  

     Nakon još pet minuta čekanja Ivan konačno stiže. Uskačem u njegovu veličanstvenu krntiju (ne znam kako je uspio juriti 140 km/h po autoputu!) i krećemo prema Plesu. Nevjerojatno je kako u tako malo vremena čovjek može pretresti toliko važnih svjetovnih i teoloških tema. No, o tom razgovoru možda nekom drugom prilikom.

     Pozdravivši se s Ivanom ulijećem u zgradu glavnog terminala zračne luke Pleso. Žurim do šaltera za check-in. Gospođa na check-inu mi ljubezno kaže da se javim na glavni šalter Air Francea jer da moraju razgovarati sa mnom.

     „Great!“, pomislim, „Kaj je sad?“ Rezervirao sam kartu preko Interneta i sigurno nešto zabrljao, pomislih u sebi. Došavši do gospođe iza velikog staklenog zida s malenim otvorom u sredini doznajem da je moj let prema Parizu prebukiran i da nemam mjesto u zrakoplovu. Blenuo sam u nju ostavši bez riječi.

     „Ali ja sam napravio check-in već prije dva dana i računalo mi je potvrdilo da imam svoje mjesto i da sam spreman za polazak“, govorim s knedlom u grlu.

     „Da, znam“, potvrđuje ona.

     „Pa, u čemu je onda problem?“, pitam ja.

     „Pa, htjela sam vam ponuditi drugu mogućnost putovanja u Marseille“, ne popušta ona.

     „Da?“, pitam iznenađeno, sluteći probleme.

     „Koju mogućnost?“, postavljam se čvrsto.

       „Nudimo vam let Lufthansom preko Muenchena do Marseillea. Put će trajati oko četiri sata kraće“, (moj originalni let uključivao je peterosatno čekanje veze u Parizu) odgovara ona.

       „Hmmm“, pomislim, „Pa, nije loše“.

     „Dobro, a što mi još možete ponuditi osim toga? Znate, u svijetu zrakoplovstva praksa je da aviokompanija u toj situaciji putniku ponudi određenu kompenzaciju u vrijednosti karte“, strogo govorim ja.

     Gospođa Air France skrušeno me pogledala, a njezine su oči govorile, „Ah, da me barem nije to pitao.“

     „Pa da, naravno, mi vam nudimo kompenzaciju u vrijednosti od 50 EUR u gotovini ili 75 EUR jeftiniju kartu sljedeći puta kada budete putovali s nama“, odgovori ona potiho.

     „Opa! Čovječe!“, pomislim kako to uopće nije loše. „Mogu li malo razmisliti o vašoj ponudi?“, upitam ja s najcool glasom koji sam mogao pronaći u svojoj uzburkanoj glavi.

     „Naravno“, odgovori ona, „samo nemojte predugo, jer moram javiti kolegama iz Lufthanse.“

     Vratio sam se za jednu minutu i potvrdio da prihvaćam njezin prijedlog.

     Jutarnja je nervoza nestala, nekako sam se osjećao lakšim. Osmijeh mi se navukao na lice i počeo sam potiho pjevušiti. Odjednom sam pomislio,“A što ako se moj Lufthansa zrakoplov sruši, a Air France stigne u Pariz bez problema? Ma daj, svašta, pa Lufthansa je najpouzdanija europska aviokompanija, oni se ne ruše samo tako“, uvjeravao sam samoga sebe. „Uostalom, Bog je s tobom i sve je pod kontrolom. Božja je volja da ideš u Marseille i tamo ćeš i stići na ovaj ili onaj način“, pomislio sam rezolutno. To me smirilo.

     Nakon doista ugodna leta preko Muenchena do Marseillea željno sam iščekivao susret sa svojim domaćinom koji me trebao dočekati u zračnoj luci Marseille Provence. Craig Young čekao me na dolaznom terminalu te me odvezao do Kristove crkve u kojoj služi već nekoliko desetljeća kao starješina. Crkva je smještena u dijelu grada koji nije baš otmjen. To je kvart u kojem žive većinom doseljenici iz raznih krajeva svijeta, a ponajviše iz sjevernoafričkih zemalja i Bliskog istoka. Vidio sam dosta Iranaca, Alžiraca, Iračana, Afganistanaca. Nekako mi se čini da su Francuzi tu u manjini. Dakle, dio grada u kojem je kriminal vjerojatno dosta visok i baš se ne bih odlučio nasamo šetati negdje iza ponoći po njegovim ulicama, premda je Craig rekao da loša reputacija koju Marseille uživa u ostatku Europe uopće nije opravdana. Ne znam, ja sam se tijekom dana osjećao relativno sigurno, no po noći nisam imao volje niti želje izlaziti van iz kuće.

      Svi koji smo sudjelovali na konferenciji bili smo smješteni po kućama braće i sestara iz crkve. Subota je prošla kroz upoznavanje i dolazak učesnika konferencije. Sutradan, u nedjelju, počela su iznenađenja. Prvo, crkva izvana izgleda poput kapelica koje se mogu vidjeti u nebrojenim američkim vesternima kada se radnja odvija negdje u južnom Teksasu ili Novom Meksiku. Tipična meksička sakralna građevina s omalenim zvonikom na vrhu. Začudio sam se što je zvono dio ikonografije protestantske crkve. Iznutra crkvu obilježavaju lukovi na bočnim zidovima koji se protežu do glavnog zida nasuprot ulaza u crkvu i taj je zid nadsvođen glavnim lukom koji dominira cijelom prostorijom. Ispod glavnog luka nalaze se krstionica i propovjedaonica. Članovi crkve ne sjede na pojedinačnim stolicama, već na klupama koje neodoljivo podsjećaju na klupe u rimokatoličkim crkvama. Preko cijele propovjedaonice proteže se tapiserija na kojoj su uvezena slova grčkog alfabeta alfa i omega kao i simbol najranijeg kršćanstva koji izgleda ovako - . Potonji monogram „zahvaljujemo“ viziji rimskog Cara Konstantina. Možda najveće iznenađenje čekalo me prilikom dijeljenja Gospodnje večere kada smo svi ustali sa svojih mjesta i u dvije kolone se polako kretali naprijed gdje su dvojica starješina čekali s kruhom i vinom. Vino nije bilo crveno, već bijelo!

      Nije mi baš bila jasna ta ikonografija i dio liturgije, pa sam zamolio svog domaćina da mi objasni o čemu je tu riječ? Zbog čega toliko sličnosti s rimokatoličkim obredom i izgledom crkve? On se nasmijao i rekao mi da nisam prvi koji postavlja to pitanje. Naum je crkve približiti se katoličkom življu koje prebiva u tom kvartu Marseillea na način da prvi dojam s crkvenom zgradom i obredom ne budu potpuno nepoznati i strani, a time i odbojni, već prihvatljivi i poznati. Ulazna vrata crkve nalaze se na samom nogostupu i kraj njih dnevno prođe velik broj ljudi. Vrata su uvijek otvorena i jako se dobro vidi unutrašnjost i što se događa. Braća su, prema Craigovim riječima, napravila taj kompromis kako bi se približili ljudima dok kompromisa u nauci nije bilo. Biblija je i dalje vrhovni arbitar i uzor po kojem se živi. Zadivio me takav odgovor i pomislio sam koliko grešaka mi kod kuće radimo prilagođavajući se nekom zapadnjačkom ili kvazi američkom uzoru ustoličivanja crkava i samog obreda umjesto da se približimo našem narodu na način koji neće oduzimati Riječi Božjoj, a bit će bliži ljudima koje nam je Bog stavio na srce da im svjedočimo Dobru Vijest.

      Konferencija nije zamišljena za slabe u vjeri. Bilo je potrebno puno samokontrole, savladavanja i molitve da bi se izdržao tempo koji je nametnut tijekom dana. Bilo je dana kada smo lijegali u krevet dobrano po ponoći. Cijelo jutro na programu su propovijedi o Božanskom uzoru vođenja crkve i misiji. Nakon toga pauza je od dva sata za ručak, a nakon toga izlazi se na razna misijska polja na kojima se upražnjava ono što se naučilo iz Božje Riječi toga jutra. Služili smo beskućnicima na ulicama Marseillea, siročadi, starima i nemoćnima kao i umirovljenicima u staračkim domovima. Konferencija nije tipičan odmor od svakodnevice, već naporan rad u Kraljevstvu za ljude koji trebaju Krista.

      Za mene daleko najdojmljiviji događaj bio je služenje beskućnicima u samom centru toga ogromnoga grada. Centar svakoga grada najljepše je što se nudi ljudima koji tamo žive kao i namjernicima i turistima. Neobično je u tom blještavilu i sjaju vidjeti ljude koji su na potpunoj margini života, ignorirani od svih. Svi ih izbjegavaju  i ne pokušavaju niti primjećivati, a kamo li stupiti s njima u kontakt. To je mjesto na kojem mi kršćani stupamo u akciju. Čini mi se da sam vidio iskru zahvalnosti u njihovim očima kada smo im ponudili svježe pecivo, vruću kavu i evanđelje po Luki u obliku malene knjižice. Rijetki su odbili, većina je bila zahvalna. Nekoliko toplih riječi, Kristova poruka u djelu i akciji te iskreni stav koji govori da ih ne preziremo mogu donijeti plodove u budućnosti. Meni se činilo da su ti ljudi već duboko u ponoru. Samo im je nos virio iz užasa strašne budućnosti koja ih očekuje za cijelu vječnost. No, ja nisam Bog. Samo on zna tko od njih ima još uvijek priliku pomiriti se s Njim. Ako želi uporabiti nas da im donesemo tu iskru koja će ih vratiti na svjetlo, svaki je napor vrijedan toga cilja. Kao da mi je Bog stalno vraćao na pamet da sam i ja jednom bio dio tih beskućnika, doduše u drukčijem obliku, no ipak beskućnik na putu za pakao. Ipak, Bog je poslao jednog od svojih službenika da mi posvjedoči da je Bog živ i da još uvijek ima nade za mene. Hvala ti Bože na tvojoj milosti!

      Kristova crkva u Marseilleu crkva je koja živi za svoje susjedstvo. Nesebično se daju ljudima koji ih okružuju. Službenici te crkve rade u Božjem vinogradu po cijele dane. Pitao sam svog domaćina koliko se često okupaju u predivnom mediteranu. Njihova je obala neobično slična našoj, a more ima istu modru boju.

     Craig se nasmiješio i rekao, „Ne baš često.“ 

     „Ma koliko je to ipak često“, navaljivao sam ja .

     „Pa, možda jednom ili dva puta godišnje“, odgovorio je.

Ostao sam zaprepašten njegovim odgovorom. Zamislite da živite u Splitu (postoji neobična sličnost između ta dva lučka grada) i da od toga grada imate samo gužvu, nesnosnu vrućinu i cvrčanje cvrčaka na crnogorici, a more ni ne vidite. Možda je to zato jer smo navikli ići na naše more na odmor, a oni tu žive. A možda je došlo vrijeme da ponešto korigiramo svoje poglede na svijet iz kršćanske perspektive? Možda, ne znam. Neka svak odluči sam za sebe. Ja znam da sam bio osvjedočen o potrebi preispitivanja svojih stavova.

      Organizator me zamolio da budem jedan od govornika tijekom konferencije. Prihvatio sam poziv koji sam smatrao velikom čašću i obvezom. Moleći i čitajući Novi zavjet osjetio sam da bi tekst u evanđelju po Ivanu 4. poglavlje (o Isusu i ženi na zdencu) dobro poslužio kao podloga za razmišljanje o misiji jer je to bio jedini uvjet koji je organizator postavio. Mogao sam odabrati bilo koji tekst iz Biblije samo da govori o misiji. Pripremivši sve već tjedan dana unaprijed bio sam siguran da sam odabrao dobar tekst koji će nam otvoriti mnoge teme za razmišljanje o zadanoj temi. Dan prije mog reda za propovijed održan je sastanak starješinstva na kojem sam i ja bio nazočan na poziv Craiga. Tijekom sastanka saznao sam da među sudionicima seminara ima i onih koji još nisu obraćeni i tek se nalaze na putu pronalaženja životnog smisla. Ta me informacija zaprepastila. Mislio sam da smo svi na konferenciji gorljivi kršćani koji žele služiti Gospodina u različitim službama. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi među nama moglo biti nespašenih ljudi. Razmišljavši tako o toj novostečenoj informaciji osjetio sam kao da se nekakav gusti oblak spustio na mene. U mom se srcu probudila neopisiva radost. Osjećao sam da bih najradije zavikao od sreće i dragosti. Znao sam da mi Bog šalje neku poruku po svome Duhu. Nakon te neopisive radosti nastupila je spoznaja da Bog želi da gotovo u potpunosti promijenim pripremljenu poruku. Osmijeh mi se zaledio na usnama kada sam pomislio da za to više nemam vremena. Već je bilo kasno popodne, slijedio je još jedan izlazak na cestu, među ljude, pa večera kod domaćina i spavanje. Vremena za pisanje nove propovijedi nije bilo (barem ne za mene, znam da neki to mogu jako brzo sročiti ali ne i ja. Meni su potrebni sati i dani). Shvatio sam kroz paniku da Bog ima posebnu poruku za mlade i želi me uporabiti kao svoje sredstvo u tome naumu. Osjetio sam strahovitu tremu ali i osjećaj radosti jer sam znao da će Bog biti sa mnom i da će on sve voditi. Bog me je učio kako ponovno stati korak vjere na putu na kojem se sljedeći korak ne vidi. To je smisao vjere. Stati u nepoznato potpuno se pouzdajući da Bog sve svodi na dobro za one koji su njegovom odlukom pozvani.

      Sljedeće jutro osjećao sam veliku nervozu usprkos činjenici što sam znao da će Bog sve voditi. Možda je to znak da mi je vjera bila slaba i da još jako puno moram učiti kako hodati s Bogom. Kada je završila zadnja pjesma proslavljanja ustao sam i počeo izlagati određenu mješavinu onoga što sam već pripremio i potpuno novih stvari koje su mi navirale na um same od sebe. Zanimljivo je to iskustvo kada se tijekom propovijedi pitam zašto sam krenuo tom cestom kada sam kanio drugom ili zašto sam se zadržao na ovom kućnom broju kada sam htio do onog. Jedna stvar je bila nepobitna – Bog me je vodio i davao mi svoje misli. Neosporno.

      Na moju veliku radost i slavu Božju braća su bila blagoslovljena onim što su čula, a meni je poraslo pouzdanje u Božja obećanja. Sva slava za dobru propovijed ide Gospodinu.

      Konferencija u Marseilleu za mene je bila veliko novo iskustvo. Postalo mi je jasnije što znači služiti bližnjega svoga, pa čak ako ti je i neprijatelj. Naučio sam kako izgleda kada žrtvuješ najbolji dio dana koji bi mogao provesti na prekrasnoj plaži u toplom moru kupajući se i uživajući na suncu. Nema ništa lošeg u kupanju i uživanju na suncu ali ovo je bila prilika da se služi ljudima koji su na rubu egzistencije ili su toliko usamljeni da im se čini kao da su sami na svijetu. Činjenica što smo im donijeli malo radosti u život i izmamili osmijehe na lica bila je vrijedna dana neprovedena na plaži.

      Vratio sam se kući ispunjen novom snagom i željom da viđeno i naučeno prenesem dalje na svoju kršćansku obitelj kako bi i oni mogli osjetiti zadovoljstvo služenja i davanja.

      Dobar je Bog, uvijek je dobar.

 Damir Kramarić